LINCURA KAO LIJEK

Raven, srcanik, kosutina brada. Ova divlja biljka rraste u visim brdskim i planinskim krajevima. Uocljiva je izdaleka jer je visa od ostalih trava. 

U Jugoslaviji je ima obilato na mnogim planinama. Medjutim, na nekim ranije poznatim i bogatim nalazistima (Zlatibor, Tornik, Tara, Suha planina, Troglav, Stolovi, Goc, Zeljin, Kopaonik i dr.) lincure nema kao ranije. 

To najbolje pokazuje kako ne treba raditi i pustositi nase lijepe krajeve koji su obrasli korisnim divljim biljem. Nikako ne treba na jednom mjestu povaditi korijen od svih lincura kojih tu ima. Treba ostaviti najbolje da se razmnozavaju a od izvadjenih odsjeci korijenove glave i posaditi ih u zemlju, jer one ionako nisu tako ljekovite kao jedero mesnato korijenje.

U lincure je dokoreno lisce krupno, elipticno i na drsku nasadjeno, po sredini stabla lisce je sa kratkim drskama, a na vrhu nema drske i obuhvata stabiljku. Stablo je od metra i vise, debelo, jednostavno, suplje i uspravljeno. Korijen je dugovijecan, debeo, dugacak, valjkast i granat. Cvijece je zuto, sakupljeno je u gomilice, na vrhu stabiljke i u pazuhu od lisca, a razvija se u julu i u avgustu.

Korijen od lincure se uvijek trazi i za izvoz i za medicinske i druge potrebe u nasoj zemlji te to treba da imamo u vidu kad ga kopamo. Moramo pritom i da mislimo i na nase mladje. Tamo gdje se o tome nije vodilo racuna, moralo je doci do zabrane ili ogranicenja vadjenja ovog korijena. Tako je lincura u nekim mjestima, iako je divlja biljka, stavljena pod zakonsku zastitu.(Zavod za zastitu prirode.)

Tamo gdje ima u prirodi dosta lincure, ona moze biti dobar izvor prihoda za tamosnje stanovnike. Korijen treba vaditi u jesen, dobro oprati, ocistiti od natrulih dijelova, glave odsijeci i posaditi a sve ostalo razastrti da se osusi. 

Debelo korijenje treba uzduz raspoloviti nadvoje ili natroje da se lakse osusi. Apoteke traze korijenje koje je brzo suseno pa je time zadrzalo svjetliju boju i sacuvalo svoju gorcinu. 

Proizvodjaci gorkih rakija traze prevrelo korijenje, ono koje je dugo suseno, koje je tamnije boje, prijatnog mirisa i ne tako gorko kao dok je bilo svjeze.

Korijenje moze da sluzi po dvije-tri godine za lijecenje. Samo ga treba drzati na suhom, cistom mjestu u zatvorenom sudu (drvena ili metalna kutija, staklena tegla, boca sa sirokim grlom ili slicno).

Lincura, raven kao ugodna ljekarija

Korijen lincure ima gorkih ali neotrovnih supstancija (genciopikrin i gencioamarin), pektina koji u vodi bubre, grozdjanog vocnog i obicnog secera i raznih narocitih secera (gencijanoza, genciobioza), boja i drugih sastojaka, a prevreo, fermentiran korijen ima jos i aromaticnih, mirisnih sastojaka.

Lincura se smatra u ljekarstvu kao tonican lijek (lijek za jacanje, za okrepljenje).

Korijen lincurin lijeci od groznice kad se popije u rumu ili jakoj komovici. Od korijena treba nastrugati ili narezati u casicu ruma ili rakije ne vise nego oko dva-tri grama, sto u vidu tanko narezanih listica iznosi oko pola male kasicice. 
Ako je jaka groznica, mogu se najednom popiti takve dvije casice.

Protiv bolova u stomaku, donjem trbuhu i protiv nemanja apetita, skupljanja vjetrova, koji mogu biti i posve opasni, a tako i protiv malaksalosti treba nasjeckati korijena lincure u komovicu i ostaviti da postoji dobro zatvorena desetinu dana, pa onda piti od toga jednu casicu svakoga jutra i pred rucak. 

To treba produzavati tri-cetiri nedjelje dana pa da se do koristi dodje. Kome udi komovica, neka nareze lincure u vino, neka je popari i tako pije svaki dan po tri male casice: izjutra, pred podne i pred vece.

Dobar lijek se moze i ovako naciniti: pola kafene kasike stucanog korijena lincure treba preliti casom hladne vode, dobro promijesati i ostaviti da stoji nekoliko sati, najbolje preko noci, procijediti i piti od toga po soljicu na pola sata prije jela.

Korijen od lincure se upotrebljava i u nasim apotekama za izradu ranzih lijekova za poboljsanje apetita i za jacanje i krepljenej tijela. To su ekstrakt koji se stavlja u pilule, gorki caj za apetit i za stomak, razne gorke mirisne tinkture koje se daju prije jela u kapljicama u casici vode ili u rakiji, ljekovita vina od lincure sa gvozdjem i drugi.

Ko ima vise nego sto treba kiseline u stomaku (kiselo, podrigivanje, grcevi) ne treba da pije lijekove od lincure jer mu mogu cak i naskoditi. Medjutim, ko nema dovoljno kiseline u zelucu, pa je zbog toga i varenje hrane usporeno ili otezano, treba d apije prije jela narodne ili apotekarske lijekove od lincure.

Sve dok nisu pronadjeni sigurni lijekovi protiv malarije i groznice, narod je primjenjivao gorke biljke, medju njima i korijen lincure. Ta se upotreba u narodu jos i danas ocuvala. Lincuru su preporucivali i protiv tuberkuloze.
 Ona ne lijeci ovu bolest, ali pomaze bolesniku da vise jede, otvara mu apetit i tako u snazi organizam, koji moze bolje da savladjuje ovu bolest.

Tamo gdje nema prave lincure, moze se isto tako uspjesno da upotrebi i zuto, gorko korijenje od svjecice (Gentiana asclepiades) koja se i ponegdje jos i naziva i balkanska trava, trava utrobica itd.

Nju je i savremena nauka uvrstila u istu grupu gorkih ljekovitih biljaka kao i pravu lincuru.

Kao i lincura mogu se upotrijebiti i sve druge vrste roda gencijana, pa cak i sitne fele. Od njih jednu felu prostrel ili siristaru (Gentiana cruciata) narod upotrebljava u svojoj prostoj medicini protiv raznih bolesti, no prostrel nema osobene takve moci, vec mu  je dejstvo kao i u lincure, samo mozda slabije.

Prostrel se razlikuje od lincure sto mu je cvijece plavo i u cetiri reznja podijeljeno, sto je lisce lancetasto (siljasto), tronervno i unakrst stavljeno i sto je biljka jedan do tri decimetra visoka. Svjecica i prostrel najvise rastu po obodima planinskih suma i po planinskim livadama.

U istu grupu sa lincurom medicina ubraja jos dvije biljke: kicicu i gorku djetelinu.

Kičica

Erythraea centaurium

Zeljasta biljcica sa sitnim cvjeticima crvene boje. Raste na vlaznim brdskim i planinskim livadama. Bere se kad je u cvijetu, vezuje u kitice i susi na promaji, u hladovini. Kicica sadrzi gorke sastojke i upotrebljava se slicno lincuri.

Gorka djetelina, grčica

Menyanthes trifoliate

Visegodisnja zeljasta biljka. Raste na tresetistima i po hladnim mocvarama u planinskim krajevima. Ima troperne listove slicne djetelini. Vrlo je gorkog ukusa. Od nje se sakuplja lisce (Trifolii fibrini folium) koje se upotrebljava slicno lincuri i kicici.

Vasa Pelagić